Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

25.05.2010. @ 12:03

 

Junak našeg doba je roman koji prikazuje zatvoren krug plemićkog društva i junaka koji je oličenje svih loših stvari toga doba. Roman je napisao Mihail Jurjevič Ljermontov, ruski pjesnik rođen u Moskvi 1841. godine. On je napustio sveučilište kako bi sutpio u vojnu akademiju u Petrogradu. Piše pjesme potresen Puškinovom smrću, a zbog nje je uhićen po carskoj naredbi. Vrlo je slobodnog duha radi kojeg je često bio kažnjavan premještanjem u najudaljenije djelover usije. Umire u dvoboju u dvadeset i šestoj godini svojeg života.
Radnja psihološkog romana Junak našeg doba odvija se na nekoliko mjesta u Carskoj Rusiji. Uglavnom se radi o bojištima u kojima se ruski vojnici bore protiv Čečena i Tatara. Kozaci, ruski konjanici tada su bili visoko cijenjeni vojnici unutar ruske Carske garde. Glavni lik djela je Pečorin, a opisuju se njegova težnja uzbuđenjima i avanturama. On se poigrava ljudima oko sebe i na koncu izdaje prijatelje. Piscu priču o Pečorinu priča Maksim Maksimič kojeg je upoznao tijekom puta kroz Kavkaz. Maksimič je osobno poznavao Pečorina jer su zajedno proveli godinu dana u vojnoj utvrdi. Pečorin na jednoj zabavi upoznaje Belu koja je bila kneževa najmlađa kćer. Odmah se u nju zaljubio, kao i Kazbič, lokalni hajdučki vođa u borbi protiv Rusa. Kazbič je bio vlasnik predivnog konja kojeg je poželio knežev sin Azamat, stoga se on i Pečorin dogovore da će mu Azamat dovesti sestru u zamjenu za konja. Nakon što je oteo sestru i predao je Pečorinu za konja, Azmat se vraća kući. U međuvremenu Pečorin pokušava pridobiti Belinu ljubav što mu pomalo i uspije. No, nakon što se predala i zavoljela Pečorina on prema njoj postaje hladan i ignorira je. Kazbič ubije kneza, Belinog oca iz osvete, a kasnije otima Belu i smrtno je rani nožem. Nakon dva dana, Bela je podlegla ranama tijekom kojih je neprestano izjavljivala Pečorinu svoju ljubav, izjave prema kojima je Pečorin ostao potpuno ravnodušan. Maksimič i autor se rastaju, ali se potpuno slučajno sretnu u nekoj krčmi u kojoj se nalazio i Pečorin, koji ignorira Maksimoviča i nastavlja svoj put prema Perziji. Maksimič se na to naljutio i predaje autoru Pečorinove dnevnike. Pečorin nakon godine dana pogine, a autor pobliže proučava njegove dnevnike. U prvom dijelu dnevnika Pečorin piše kako su ga pokrali slijepi mladić, stara baka i lijepa djevojka u gradiću Tamanju. Nakon toga odlazi u maleni primorski gradić gdje pomaže razbiti jedan krijumčarski lanac, tijekom kojeg pogine jedna djevojka. Na kraju svog puta, kada je došao na konačno odredište, sreće neke prijatelje, doktora Vernera i Grušnjickog. Upoznaje i knjeginju Meri u koju su se i Grušnjicki i Pečorin zagledali. Pečorin je činio knjeginji razne neugodnosti dok se Grušnjicki nije od nje odvajao. Kneginja je radi toga mrzila Pečorina sve više i više, no na koncu joj je dosadio i Grušnjicki. No ubrzo je shvatila da je zaljubljena u Pečorina nakon što se pojavila Pečorinova bivša ljubav, Vera. Od tuda kreće i Grušnjickova mržnja prema Pečorinu jer je mislio da se upleo u udvaranje sa kneginjom. Izaziva ga na dvoboj, u kojem Grušnjicki umire a Pečorin je samo ranjen. Tu završava dnevnik i nastavlja se Maksimičeva priča, koja je ujedno i zadnji dio ovog djela. Pečorin se kladi sa vojnikom da će mu dokazati postojanje sudbine. Rekao je vojniku da će umrijeti do kraja večeri. Radilo se o srpskom vojniku Vuliću koji je želio iskušati sudbinu potežući pištolj sebi u glavu, no metak je zatajio. No kasnije te večeri, pijani kozak zasjekao je Vulića sabljom od ramena do srca i on umire.

 

 

Komentirati mogu samo ulogirani korisnici. Kaj čekaš?