Bijelo dugme

Jer kad ostariš

Jer kad ostaris
niko ne kuca na tvoja vrata
ni potok s ribama od srebra
ni mlado zdrijebe vlazna oka
ni jabuka u cvatu
niko

Samo ja kad ostaris
kao oblak u tvojoj kafi
doci cu u krombi kaputu
i cucu kad ti se moje ime omakne
i krene
polako sama od sebe
posljednja suza za mene

Jedan za drugim
vozovi polako prolaze
kao i obicno
stavices kacune u prozore
cini mi se da
mjesec ramazana pocinje
o pomalo je tuzno
kada ostaris